Laslo i Ildika Hornjik
VJENČANJE NA KRILIMA VJERE
Kao bračni par, često smo bili u prigodi prepričavati događaje s našeg vjenčanja. Uvijek me je iznova začudilo: zar je moguće da smo to nas dvoje prošli?! Svaki sam put došao do zaključka kako je naše sklapanje braka bila jedna velika avantura kakvu ne viđamo tako često. To me ponukalo da napišem kako se sve dogodilo.
Nas smo se dvoje, još nevjenčani, iz Novog Sada doselili u Šibenik 1990. godine. Došli smo trbuhom za kruhom. Započeli smo zajednički život u nama potpuno novoj sredini.
Ideja o vjenčanju uvijek nam se motala po glavi, ali nismo ništa poduzimali. Počeo je rat, a u rujnu 1991. godine, izbila je bitka za Šibenik. Nama se nije više ostajalo u Hrvatskoj. Htjeli smo otputovati, ali svi su putovi bili blokirani. Nije nam preostalo ništa drugo, nego ostati. Živjeli smo i radili pod stalnom uzbunom i čestim, skoro svakodnevnim, granatiranjem. Nekako smo se prilagodili ratnim uvjetima.
Na Badnjak smo, 1992. godine, bili u domu pastora jedne male kućne zajednice. Te sam noći primio Isusa Krista u svoje srce. Dok sam ja cijeli život bio nevjernik, Ildika je bila tradicionalni vjernik Reformirane crkve. Narednih smo pet mjeseci redovito dolazili na bogoslužja i zajedništvo vjernih. Ildika je sve više uviđala da je ono što ja i zajednica imamo prava vjera, a njena je samo neka obiteljska tradicija. Dok se ona s tim hrvala, mene je mučila jedna druga stvar: kako mogu svjedočiti o Bogu i Njegovoj pravednosti dok živim nevjenčano? Pripremao sam se za krštenje, a istovremeno priželjkivao što skorije vjenčanje. Bilo mi je važno i jedno i drugo: krštenje zbog pripadnosti Kristu, a vjenčanje zbog pravednosti. Nije trebalo dugo čekati.
Krštenje je planirano za 29. svibnj 1993. na obali otoka Murtera. Dok sam iščekivao taj dan, dobili smo obavijest od Policijske uprave kako Ildika ne može više boraviti na tlu Hrvatske nakon 8. lipnja jer joj ističe privremeni boravak. Nije bila zaposlena niti u braku s hrvatskim državljaninom, pa je kao strankinja morala napustiti zemlju. Nastao je problem. Kao mladi vjernik, imao sam velike dvojbe u vezi našeg zajedničkog života i to je tada još više došlo do izražaja. U jednoj sam molitvi rekao Bogu ove riječi: ''Gospode, ako će Ildika ikada biti svijetlo kao što sam ja svijetlo u Kristu, Ti ćeš nam pomoći da se vjenčamo. Ako Ildika neće postati svijetlo, a tama i svijetlo ne mogu zajedno, ovo je prilika da se rastanemo.''
Pripremili smo sve papire i spakirali torbe. Plan je bio sljedeći: u subotu, 29. svibnja, krstit ću se tijekom dana, a navečer Ildika autobusom kreće na put u Mađarsku. Cilj nam je bio vjenčati se u tjedan dana.
Došao je dugo iščekivani dan krštenja. Na kraju tog blagoslovljenog dana, ispratio sam Ildiku na kolodvor.
U Matičnom uredu u Segedinu predala je dokumente. Nije dugo čekala na razgovor s matičarem. Rekla mu je da se želimo vjenčati ove subote, a on je na to odgovorio: ''Ali, gospođice, nije moguće! Sva su mjesta popunjena tri mjeseca unaprijed!''
''Nama je jako važno da se vjenčamo sada.'' odgovorila je Ildika. ''Žao mi je, nije moguće.'' rekao je matičar.
Ildika je sjela sa strane, a matičar je nešto prelistavao. U tim se trenucima u sebi pomolila: ''O Bože, pomozi mi sada!''
Vrijeme kao da je stalo. Sekunde su se rastezale kao minute i tada matičar pozove Ildiku k stolu i reče:
''Znate što? Napravit ću ovako: imam dva vjenčanja ove subote, u 11.30 i u 12.00. Ovo vjenčanje od 11.30 ću skratiti i umetnuti vaše u 11.45. Može?''
Presretna je izišla iz ureda; što zbog vjenčanja, što zbog spoznaje da ju je Bog čuo. Ovo je prvi put da je tako jasno vidjela Boga na djelu i počela je vjerovati da sve ovo On vodi i da će sve biti u redu. Rađala se vjera u njenom srcu.
''Dragi, možeš krenuti na put. Vjenčanje je zakazano za subotu u 11.45.''
Ildika je nazvala rodbinu i kumove u Novom Sadu i u Budimpešti koje smo tjedan dana ranije pripremili na moguće vjenčanje. Svi su se spremali za put.
Sljedeći sam dan, četvrtak ujutro, sve spakirao u polovni Yugo55, kojeg smo kupili tek prije mjesec dana. Za to je također trebalo vjere: krenuti na dug put s tri godine starim Yugom, a ne znati ima li kakvu manu ili kvar.
Prešavši granicu, putovao sam kroz Mađarsku južnom cestom i oko 13 sati nazvao sam Ildiku u stan svoga prijatelja. Rekla mi je kako je pronašla salon za iznajmljivanje vjenčanica i da ima raznih modela. Malo mi je sramežljivo spomenula kako joj se upravo ona najskuplja najviše sviđa. Odgovorio sam joj da iznajmi upravo tu vjenčanicu jer kad već nismo kupili, neka ima najljepšu na sebi.
Stigao sam u petak poslijepodne. Sve smo pripremili za sljedeći dan i otišli na počinak zadovoljni postignutim.
U subotu rano ujutro, stigli su nam roditelji. Dočekali smo ih u maloj garsonjeri kod mog prijatelja. Moj je budući punac otišao po buket koji je Ildika dan prije naručila, a ona je otišla do stana vlasnice salona. U kratkom je vremenu bila obučena u vjenčanicu, a nakon toga je žena Ildiki napravila frizuru. Kada je bila gotova, Ildika se sjetila: ''Kako ću natrag do stana? Bit će zabavno!'' Naime, sama se dovezla do vlasnice salona. Nije bilo druge, sjela je onako u vjenčanici u crveni Yugo55 i prohujala kroz grad. Ljudi su na ulicama i raskrižjima bili zatečeni prizorom: mladenka u bijelom juri cestom crvenim Yugom! Ildika je bila nasmiješena cijelim putom.
U 11.15 stigli smo do parka pred Gradskim poglavarstvom. Istovremeno su pristigli i svi uzvanici iz Novog Sada i Budimpešte. Nitko nije zakasnio. U 11.30 ušetali smo u ured matičara. U holu smo sjeli na klupu i čekali svoj red za vjenčanje. Prišao nam je jedan službenik i zamolio da stavimo prstenje na ukrasni pladanj. Skinuli smo prstenje s ruku i odložili ga jer smo odlučili vjenčati se istima s kojima smo se i zaručili. Zatim nas je upitao kakvu glazbu želimo da nam pusti za ulazak u salu. ''Vidite, imamo pet skladbi. Obično svi traže ovu sladunjavu. Ja bih vam preporučio ovu drugu: ona je otmjena.''
'' Može.'' odgovorio sam sav sretan zbog ovakve pažnje.
U 11.45 ušli su uzvanici i zauzeli mjesta, a mi smo s kumovima, uz otmjeno glazbu, ušetali laganim hodom do matičareva stola. Rekao nam je da sjednemo te je započeo obred vjenčanja. Podigao je otvorenu knjigu, pozdravio sve prisutne, a zatim je zatvorio knjigu i spustio je na stol. ''Dragi uzvanici, ovaj put neću formalno voditi vjenčanje. Vidim da se ovo dvoje uistinu vole, zato ću cijeli obred voditi s riječima iz srca neću čitati uobičajeni tekst.'' Rasplakao je sve uzvanike svim onim što je nakon toga izrekao. Pozvao je nas dvoje i kumove da potpišemo dokumente i to nije bilo sve. Nastavio je ovim riječima: ''Dragi uzvanici, želim još reći da sam i ja dirnut. Nikada još nisam imao ovakvo vjenčanje. Nismo ništa probali, a svi znaju što i kada treba učiniti; i mladenci i kumovi.'' Nakon čestitki svi smo skupa prošetali parkom do restorana. Tu nas je dočekao uigrani tim konobara, sve je bilo na mjestu. Veselje je trajalo sve do 19 sati kada smo uzvanike ispratili do kolodvora. Oko 21 sata došli smo do garsonjere umorni i sretni. U samo jednoj sobi prespavalo nas je devet; neki na krevetu, a većina na podu.
Nedjelju smo proveli u odmoru i šetnji. Popodne smo spakirali stvari i darove u Yugo. Bilo je toliko toga da smo oborili stražnju klupu, potrpali stvari i prekrili dekom. U autu smo postavili vjenčane ukrase i tako krenuli navečer u 21 sat u pravcu Zagreba. U ponedjeljak smo u Zagrebu preveli vjenčani list s mađarskog jezika i do ponoći stigli u Šibenik.
Sljedećeg jutra, u utorak 8. lipnja, Ildika je otišla u Policijsku upravu a ovjerenim prijevodom vjenčanog lista i predala zahtjev za produženjem boravka na osnovu braka s trajno nastanjenim strancem. Službenica je sa smješkom izjavila da Ildika može boraviti bez problema u Šibeniku dok čeka dozvolu.
Ova avantura, od nepunih deset dana, trajno je promijenila naše živote. Vjenčanjem smo postali jedno. Gospodin nam je poslije toga pokazao svoju moć i vjernost. Za nas oboje, to je bilo iskustvo vjere u Gospodina. Ildika se u tim danima počela pouzdavati u Boga kao Onoga koji sve vodi. Ja sam pak dobio odgovor na svoju molitvu. Gospodin je našim ostvarenim vjenčanjem nagovijestio da će i Ildika uskoro postati svjetlo u Kristu. To se i ostvarilo. U nepunih mjesec dana, primila je Isusa Krista u svoje srce.
IMATE LI DJECE?
„Imate li djecu?“
Ovo je pitanje vrlo učestalo prilikom upoznavanja bračnih parova i postavlja se u svrhu daljnjeg razvijanja razgovora. Ako je odgovor potvrdan, s radošću se podijele informacije i osjećaji glede djece. Ako je odgovor negativan, obično se kaže: „Dat će Bog!“
Međutim, naglo se mijenja atmosfera ukoliko par odgovori da nikako ne mogu imati djecu. Tada ljudi osjete neku neugodu jer ne znaju kako dalje nastaviti razgovor; nisu sigurni u kojoj mjeri je bolna tema koju su dotakli. Zbunjeno iščekuju što će sljedeće reći bračni par bez djece.
Kao bračni par bez djece, moja supruga i ja uvijek iznova prolazimo ove faze upoznavanja i nakon toliko godina, 18 godina braka, ovo se ne mijenja. Neki ljudi nam u suosjećanju spomenu kako još uvijek postoji opcija usvajanja. Naš je odgovor da to ne želimo činiti, mi smo svoj život posvetili služenju Bogu.
Svaki bračni par, koji ne može imati svoju djecu, nalazi svoj put. Usvajaju li djecu ili ne, svaki par ima svoju životnu priču koju ne saznaju svi. Moja supruga Ildi i ja upoznali smo se u Novom Sadu 1988. godine kada još nismo poznavali Gospodina. Započeli smo vezu, izlazili skoro svake večeri u grad, išli klizati (bila je zima). Trećeg smo tjedna, skupa s prijateljima, otišli na bazen plivati. Dok smo sjedili na rubu bazena rekla mi je, uz očitu veliku nelagodu, kako je rođena s Mayer-Rokitansky-Kuster-Hauser sindromom. MRKH sindrom se očituje u tome da se žene rađaju s nerazvijenim ili potpunim izostankom unutarnjih spolnih organa, što trudnoću čini nemogućom (na svakih 5000, rađa se jedna žena s ovim sindromom).
Kad je to izrekla, nesigurno je promatrala kakva će biti moja reakcija, što ću sljedeće reći. Samo sam pitao još nekoliko pitanja glede toga i promijenio temu. No, ovo se duboko urezalo u mene i počeo sam razmišljati o onom što mi je rekla. Sljedeća su se dva tjedna u meni odvijale borbe. Našao sam se pred jednim važnim pitanjem, kojeg nisam očekivao tako brzo u našoj tek započetoj vezi: hoću li ostati s Ildikom ili ćemo se razići?
Morao sam ovo riješiti jer se pojavila dilema: veza se može produbiti i završiti s brakom, a jesam li spreman odreći se vlastite djece? Trebam li prekinuti s njom prije nego se emotivno vežemo i potražiti vezu s drugom?
Nikome ništa nisam rekao o ovim stvarima. U samoći sam vrtio razne misli. Danima sam razmišljao samo o tome. Ildiki nisam pokazivao nikakvim znacima da sam u fazi donošenja odluke. Dolazile su mi misli i moji stavovi nastali iz revolta zbog razvoda mojih roditelja. Rastali su se kada sam imao osam godina, a sestre šest i četiri. Zbog toga sam često govorio sebi: „Radije ću imati brak bez djece u kojem se međusobno volimo žena i ja, nego da imamo djecu i onda se razvedemo pa im nanesemo boli koje sam i sam doživio.“
No, ipak sam se kolebao; možda je moguće imati i sretan brak pun ljubavi i imati djecu. Tada sam se sjetio jedne pripovjetke koju je napisao moj otac. On je bio novinar, prevoditelj i književnik. Napisao je ukupno šest knjiga, a u jednoj zbirci pripovjedaka nalazila se kratka novela o jednom bračnom paru bez djece. Živjeli su na selu, imali su oveće imanje, bili su dobrostojeći ljudi, ali nije im se rodilo dijete. Jednoga dana oko podneva, muž je priopćio ženi da je ostavlja i odlazi s drugom koja je trudna i nosi njegovo dijete. Žena nije rekla ni riječ, nastavila je raditi kućanske poslove. Popodne je, kad je sve pospremila, izglačala mužu košulje i odijela. Kada je i to obavila, otišla je u jednu sobu. Navečer, kada je muž ušao u kuću, pronašao ju je obješenu.
Nakon što sam cijelu tu priču prevrtio u glavi rekao sam si: „Ne, ja nisam takav čovjek. Ne mogu ostaviti Ildiku zato što ne može roditi. To je ispod svakog dostojanstva. Kad bih to učinio, duboko bih je povrijedio.“ Zamislio sam kako bi to bilo bolno za nju. Moj otac nikada nije saznao koliko mi je pomogao svojim pisanjem da donesem ispravnu odluku. Izabrao sam ljubav.
I tako se naša veza nastavila, produbljivala se iz dana u dan, postali smo nerazdvojni. Nikad joj nisam govorio, sve do sada, o tome što sam prolazio tih dana, a i nije bilo potrebe. Meni je jedino bilo važno da se volimo.
Prije Domovinskog rata, doselili smo u Šibenik i nismo ni slutili da ćemo biti nagrađeni i da ćemo upoznati veliku Ljubav. Ona nam se objavila u Isusu Kristu, Božjem Sinu. Tako je naša ljubav bila uronjena u Božju ljubav. Našu smo vezu okrunili brakom.
Bog Otac pobrinuo se za moje očinstvo i Ildikino majčinstvo tako što nas je uveo u službe. Služimo Njegovoj djeci u crkvi. Mi danas nemamo jedno, dvoje ili troje djece, već mnoštvo (nismo ih nikada brojali). Roditeljstvo je kada jednom djetetu daš nešto od sebe, nešto što će ono cijeli život nositi u sebi, a mnogo ih je koji su odrasli u Nedjeljnoj školi i vjeronauku kod tete Ildi. Naravno, tu sam i ja uključen na malo drugačiji način.
Što reći onim parovima koji također ne mogu imati djecu? Najbolje je ne zapeti u boli koju osjećaju. Trebaju donijeti odluke koje će ih povesti dalje u životu. Ima onih koji se ne mogu maknuti s mrtve točke jer ih je bol zaustavila. Svakomu je njegova bol najveća.
Kad sam razmišljao o nama dvoje, došla mi je misao da ima i većih boli od toga da netko nema djecu. Veća je bol kada roditelji, nakon godina podizanja jedinog djeteta, u jednom trenu ostanu bez djeteta zbog zloćudne bolesti ili prometne nesreće. Njima je mnogo teže. Oni do kraja života nose bol gubitka.
Bog ponekad ne daje odgovore; ni mi nismo dobili odgovor na naše pitanje: „Zašto, Bože?“ Ne znamo zašto ovako prolazimo kroz život. Umjesto odgovora, Bog nam daje rješenja i ja sam zadovoljan - više ne pitam. Moja je molitva da svaki par bez djece donese dobre odluke i nađe svoj životni put. Ako bi me danas netko pitao: „Kada bi se sada mogao vratiti u 1988. godinu, bi li drugačije izabrao?“, moj je odgovor: „Opet bih izabrao ljubav.“
Nataša Klarić
Pišući ovo svjedočanstvo u svom sjećanju vraćam se u vrijeme kada sam imala 9 godina točnije 1991.
Bila je to godina početka rata, nesreće koja je pokucala na vrata mnogih. Na moja se ušuljala 23.11.1991. kada je nekoliko muškaraca u maskirnim uniformama pozvonilo na vrata koja sam ja otvorila i pitali me: „da li ti je otac kod kuće?“ Čim se tata pojavio rekli su mu da mora poći s njima. Nije to bila stvar izbora bila je to prisila. Tu večer moji djetinji sni bili su srušeni.
Više od ičeg na svijetu htjela sam da se vrati, da opet bude s nama, da idemo na putovanja vikendom. O, kako sam voljela putovati s njim. Kao djevojčica sakrila bih mu se u autu i tek na pola puta za negdje iskočila bih i pitala: „Tata, kamo idemo?“ Ti trenuci su mi duboko urezani u sjećanje.
Život bez oca bio je život borbe, dokazivanja drugima iz potrebe da budem voljena.
Bila sam poprilično depresivna i živjela sam dan za danom. Jednom sam se pokušala i ubiti – tabletama - ali to mi nije pošlo za rukom i jutro nakon toga bila sam sretna što još uvijek živim.
Sa 19 g. sam otišla od kuće i preselila se u drugu državu i tamo provela 7 mj. Tih mjeseci počelo je moje eksperimentiranje s lakšim drogama i tada je to bio moj jedini smisao. Život mi se sastojao od toga kada ću nabaviti marihuanu i kada ću „uživati“ u jointu. Nakon toga vraćam se u Zagreb i počinje moje najmračnije doba. I dalje konzumiram marihuanu i hašiš ali sada bez uživanja u tome, već u stanjima tjeskobe, paranoje i depresije.
Kad god bih razmišljala o sebi i svom načinu života mislila sam: „bar sam slobodna i sve što činim odraz je te slobode, ali ta sloboda me nije učinila sretnijom ni potpunijom već depresivnom sumornom osobom koja se morala probijati mračnim tunelima da uhvati makar i zraku sunca.
Za razliku od moje sestre koja je vjerovala u Boga ja sam bila ateist i anarhist. Bila sam ljuta na Njega. Često sam govorila: „Ako i postoji taj Bog kako može gledati, trpjeti i dopuštati toliko zlo na ovome svijetu?“ Zašto je dopustio situaciju s mojim ocem? Takvog Boga ja ne želim jer Njega nije briga za ljude i za sve ono kroz što prolaze.
Ja sam tražila nekog boga kojemu je stalo… i kada sam se najmanje nadala našao je On mene.
O Isusu sam slušala od Roberta s kojim sam tada radila. Ispričao mi je svoje svjedočanstvo i kako ga je Bog spasio od dugogodišnje ovisnosti o heroinu. Znala sam da je velika stvar biti slobodan od uzimanja te opojne droge.
Bila sam radosna zbog njega ali ta priča s Bogom u mojoj glavi jednostavno „nije držala vodu“. U najmanju ruku bila sam sigurna da mu se od liječenja um pomračio. Mislila sam da su te „ komune“ centri za ispiranje mozga u kojem jedan dio života zamjenjuju „vjerom“. Dan za danom slušala sam o Isusu i ništa nisam shvaćala. No, Bog je sa mnom stvarno bio strpljiv i nakon borbe od 6 mj. počela sam čitati Novi zavjet, tako da nakon što ga pročitam zatvorim file „Bog“ i stavim točku na i, po pitanju Njegovog postojanja tj. nepostojanja. Dok sam prolazila kroz evanđelja i poslanice nisam mogla a da se ne složim s Božjom Riječi. Malo po malo ona je smekšavala i otvarala moje srce.
Stihovi iz I Korinćanima ostavili su me bez daha:
„Uništit ću mudrost mudrih i učinit ću ispraznom umnost umnih.“ Gdje je mudrac? Gdje književnik? Gdje li je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta?“ i ostatak I Korinćanima 1:21-31.
Nakon ovih riječi izustila sam: Bože ti stvarno postojiš i stalo ti je do ljudi. Najčešće ljudima nije stalo do tebe kao u mome slučaju. Bilo je to 2006. i od tada sam s Bogom – svojim nebeskim ocem ruku pod ruku na cesti spasenja čekajući dan kada ću s Njim biti u vječnosti.
Isus me uči kako da živim u vjeri, kako da mu se još više predajem – jer, vođena od Njega rastem i postajem zrelija. Život s Njim je avantura novih puteva i istina koje mi otkriva.
Ovo ljeto 2008. Robert i ja smo se vjenčali (to je onaj isti Robert za koga sam držala da nije baš „normalan“).
Sada kročimo zajedno Isus, Robert i ja i sve što činimo je novo, kao što smo i mi.. Krist nas uči ljubavi, blagosti, strpljivosti i postojanosti.
Onome koji nas vodi na zelene pašnjake i izvore sva slava, jer vječnost Njemu pripada.
Isuse Hvala Ti!
Nikola Škrinjarić
Prolazeći svojim životnim putem, tražio sam njegov smisao. Nakon neuspjelog braka, ostavši sam, zaključio sam da ga nema. Pokušavao sam, ali nikako nisam uspio uvidjeti način i put kako da počnem smislenije živjeti.
U to sam vrijeme bio vrlo aktivan član društva koje je okupljalo ljude zainteresirane za parapsihologiju i radiesteziju. Sve sam dublje ulazio u to nadajući se da je to ono što ispunjava čovjeka. Razlog za bavljenje time nalazio sam u shvaćanju da je to humanost i pomaganje bolesnim ljudima. Tako sam, i ne sluteći koliko je sve to opasno, tonuo sve dublje
RADIESTEZIJA I BIONEREGIJA
Moje prvo iskustvo s viskom je bilo da me svećenik katoličke crkve pregledao i rekao točno onako kako se osjećam. Nakon pregleda me poučio tvrdeći da i ja mogu isto. Tako je počelo. Danima sam hodao sa viskom po kući tražeći zračenja vodotokova. Uskoro sam primijetio da visak reagira drugačije na nekim područjima. Zatim sam i prijatelja u šali pitao da ga pregledam. Prolazeći rukom pokraj tijela uočio sam promjene na određenim dijelovima tijela. Na upit ima li kakvih problema u tom području, dobio sam potvrdne odgovore. Bio sam još više oduševljen i dao se u proučavanje anatomije i fiziologije tijela. Tako sam u godinu dana već i liječnike pregledavao. Postajao sam sve sigurniji i želio još više, vjerujući da mi je Bog dao moć da pomažem ljudima. Kako dijagnoza nije dovoljna pomoć bolesnima, vremenom sam počeo bioenergijom liječiti ljude. Prva saznanja o tome sam primio iz literature o alternativnoj medicini. Počela su se događati čuda. Nakon što sam desetak dana po pola sata prolazio rukama uz nogu zahvaćenom gangrenom (koja je trebala biti odrezana iznad koljena), zahvaćeni prsti su počeli otpadati, i stvorila se jasna granica s oboljelim tkivom. Krv je vidljivo počela stizati do rane i cijeli proces odumiranja se zaustavljao. Nogu nije trebalo rezati i osoba je kroz nekoliko mjeseci prohodala. Počeli su stizati deseci drugih. Lokalni su liječnici prije amputacije savjetovali pacijentima da dođu i pokušaju kod mene. Tako sam dnevno imao i po stotinu ljudi koji su čekali pregled ili tretman.
Kako usluge nisam naplaćivao, komunistička vlast me ostavila na miru. No, ne mogu reći da novaca nije bilo; ljudi mi na silu ostavljali novac govoreći mi da sam zaslužio.
U to sam vrijeme nastojao održati odnos sa društvom bioenergetičara i radiestezista u Zagrebu. Tamo sam bio vrlo prihvaćen zbog rezultata koje sam postizao. Kako je vrijeme prolazilo, imao sam sve više razloga biti sretnim (rezultati, fantastični novci, opća prihvaćenost, popularnost), no ostavši sam ili u svom krevetu, stalno sam osjećao blagi nemir ili kao da nešto nije u redu. O tom osjećaju sam razgovarao s nekima iz kruga ljudi s kojima sam komunicirao i uglavnom su me uvjeravali da nemam objektivne razloge za nemir. Da se vjerojatno radi o nekim mojim kompleksima ili strahu od neuspjeha.
RAŠLJARSTVO I GEOPATOGENA ZRAČENJA
Paralelno sa dijagnosticiranjem i liječenjem ljudi, određivao sam mjesta gdje treba bušiti bunare, pri čemu sam također imao nevjerojatne rezultate. U 80% slučajeva su bili točno određeni mjesto i dubina. Pregledao sam stotine stanova vezano za štetno zračenje, te sam mogao utvrditi tko spava na kojem krevetu temeljem zdravstvenog stanja i geopatogenih zračenja. Sve te stvari su bile toliko fascinantne za obične ljude u potrebi da su me držali za sveca ili nekakvog nad čovjeka.
Moram reći da sam u to vrijeme i sam imao zdravstvenih problema, te nisam mogao razumjeti kako je to moguće – liječiti druge, a sam biti bolestan.
TKO JE PRAVI BOG?
Godinama baveći se svim ovim aktivnostima, zašao sam i u područje transcendentalne meditacije, hinduizma i teozofije.
Kako sam bio otvoren za sve što je duhovno, tako sam se odazvao na poziv prijatelja da dođem na evangelizacijski seminar u rimokatoličku crkvu.
Tijekom seminara sam doživio istinski susret sa živim Isusom, te mu predao svoj život. Do tada je za mene Bog bio nešto nestvarno, ili pak, netko tko je strašan i nemilosrdan, tako da sam smatrao da mu se i ne trebam približiti.
Na seminaru mi je nešto u mojoj nutrini govorilo da sve ovo što sam radio do tada nije u redu. U tim sam trenutcima donio čvrstu odluku ostaviti visak i ostalo čime sam se bavio do tada.
Danas mogu reći da sam tada prvi puta prepoznao da mi Bog govori.
Počeo sam čitati Bibliju i sljedećih šest mjeseci nisam imao nikakvih kontakata s viskom, iako su me mase ljudi salijetale očekujući pomoć.
Neobjašnjiv mir je došao u moj život i doista sam se dobro osjećao.
Kako je vrijeme prolazilo, pritisak ljudi u potrebi je bio sve veći, a ja sam sve rjeđe čitao Bibliju. Sumnja u ispravnost moje odluke sve je više rasla, da bi se na kraju vratio na staro. Posebno sam se okrenuo istočnjačkim religijama, uspoređujući ih s kršćanstvom i tako tonuo sve dublje.
Otišao sam toliko daleko da sam skoro otišao živjeti na neko pusto mjesto. Misao hoću li nedostajati kćerki ili drugima iz obitelji uopće nije dopirala do mene. Vratio se i stari nemir.
Ipak, Bog je ponovno posegnuo za mnom. U tim prijelomnim trenutcima otišao sam na nedjeljno bogoslužje u jednu Evanđeosku crkvu. Propovijed je bila, sada sam siguran, Duhom Božjim pripremljena za mene. Svaka riječ je bila odgovor na moje nedoumice i previranja u meni. Tog dana Bog mi je pokazao svu istinu o meni. Shvatio sam koliko ga trebam da uredi moj život. U trenutcima kada sam odlučio obnoviti svoj savez s Kristom, izgubljeni mir se vratio i ponovno sam osjetio veliko rasterećenje. Znao sam da je Bog zahvatio svojom silom u moj život.
Tada su u meni nastale stvarne promjene. Počeo sam ljubiti ljude oko sebe, i uspio sam i oprostiti svima koji su me povrijedili. Uz sva moja nastojanja brak nisam uspio vratiti, no Bog je dao da moj desetogodišnja kćerka Marija također u svom mladom životu sretne Krista.
Moje zajedništvo s Bogom je sve više raslo, a dobio sam i nove prijatelje u crkvi koji su mi bili velika podrška i ohrabrenje.
IZA KULISA
Pored svega toga osjećao sam da nisam sve riješio vezano za moju prošlost. I dalje sam osjećao blagu simpatiju za prijašnje aktivnosti. Posebno me interesiralo što to nije bilo u redu s liječenjem ljudi. Ljudi u crkvi su mi uglavnom znali reći da to sigurno nije u redu, ali zadovoljavajućih odgovora nije bilo. Tada sam po prvi puta u molitvi zamolio Boga da mi na svoj način odgovori na moje nedoumice.
I jednog dana sam čuo već prepoznatljiv, nježan glas (više utisak): „Idi, i obiđi neke od ljudi koje si izliječio.“ Saznao sam da su neki od njih u međuvremenu umrli od neke druge bolesti, dok su drugi bolovali od novih kroničnih bolesti. Iznenadilo me što se nikome nije vratila stara bolest, a ljudi su stoga žalili što sam prestao liječiti. Primijetio sam, također, da nitko od onih preživjelih kojima sam pomagao, nije imao kvalitetniji život.
U tom vremenu u našu je crkvu došla skupina Božjih ljudi iz Njemačke koji su imali službu oslobađanja od demona (egzorcisti). Nakon što su čuli kroz što sam prošao i kako još nisam raščistio s prošlošću, zaključili su da sam još uvijek pod utjecajem demonskih sila i da mi treba oslobođenje. Začudila me ta mogućnost, s obzirom da sam predao svoj život Kristu, no pristao sam da se mole za mene. Na samom početku molitve neka nevidljiva sila me bacila na pod, i kako god se spomenulo ime nekog demona, tijelo mi se počelo grčiti, curila mi je slina i neki su uz krikove i siktanje izlazili na moja usta. Na kraju tog dana su zaključili da i drugi dan trebamo nastaviti s molitvom. Tog, dakle, sljedećeg dana ponovila se ista stvar, te je trajala nekoliko sati. Na kraju sam osjetio zadnji trzaj i znao sam da su svi izašli. Prvo što sam primijetio da više nije bilo nikakve simpatije ili nedoumice u vezi s prošlošću, već čisto gađenje već na samu pomisao na te aktivnosti. Braća su mi rekla da se radilo o cijeloj legiji demona koji su me držali zarobljenim. Na moje pitanje kako je moguće biti demoniziran i imati Krista u svom životu, dobio sam odgovor da je ovo bio jedan od načina kako Isus donosi svjetlo tamo gdje je vladala tama.
Ubrzo nakon toga Bog mi je kroz proučavanje njegove riječi (Biblije) počeo otkrivati što nije u redu, iako izvanjski izgleda humano pomagati drugima. Kao odgovor na pitanje otkud čovjeku nadnaravne mogućnosti uvida u čovječje tijelo tj. dijagnosticiranje bolesti, otkrivanje vodotokova i sl., Bog mi je ukazao na stihove u Djelima apostolskim 16:16-19. Žena koja je išla iza Pavla i drugih je imala potpuni uvid u to tko oni jesu i što navješćuju, iako ih prije nije poznavala. No, cilj joj nije bio uvjeriti ljude da prihvate njihovu nauku, već upravo suprotno. Apostol Pavao je prepoznao njezino duhovno stanje i vjerojatno na iznenađenje prisutnih u Kristovo ime istjerao demona iz nje.
Kroz daljnje proučavanje Bog mi je otkrio pojedinosti. Važna stvar je da Božja riječ kaže da Bog nije kušan na zlo, tj. nije taj koji donosi zlo, bez obzira na naš grijeh. U knjizi o Jobu vidimo da bolesti ili neke loše situacije u životu ne moraju nužno značiti da su posljedice našeg grijeha, iako to najčešće jesu.
DUHOVNA STVARNOST
Dakle, ako je đavao taj kojem je dozvoljeno da donese bolest u naš život, na primjer, gangrenu (ne isključujem u pojedinim slučajevima tu bolest kao posljedicu neprirodnog ponašanja, poput neprikladnog konzumiranja jela i pića), on će time čovjeka tlačiti sve do smrti. Čovjek u nevolji dolazi meni jer je čuo da mogu pomoći. Ja to i pokušam (poučen od sličnih!!) i događa se čudo – proces se zaustavlja i vremenom noga zacjeljuje. Čovjek biva sretan i uvjeren da sam ja njegov spasitelj. Ja, pak, budem uvjeren da imam čudesne moći i radim još predanije. Pokreću se mase ljudi jer i liječnici potvrđuju rezultate. No, što nije u redu?
U Bibliji stoji da će svaki koji se pokaje za svoje grijehe i zazove ime Isusa Krista u svoj život biti spašen, a tko ne uzvjeruje osudit će se. Mogu reći da sam u to vrijeme samo ovlaš spominjao Boga, a ljudima nije trebao jer su u meni vidjeli sve.
Jednako tako stoji pisano da svako kraljevstvo koje je u sebi nesložno mora propasti. Mislite li da će đavao, koji je i donio bolest, odstupiti od čovjeka da bi mu pomogao? Naravno da neće; on čovjeku želi uzeti sve, a najvažnije vječni život.
Velika je prevara uvjeriti ljude da sam ja taj koji pomaže i na taj način odvratiti ih od pomisli da zavape Bogu. A kako se ljudi nisu obratili onomu koji im može osim vječnog života dati i tjelesno ozdravljenje, ostali su u vlasti zloga. Kroz godinu i pol u prosjeku se javljala nova bolest na drugom dijelu tijela, uglavnom gora od prijašnje i vrlo brzo su ljudi umirali bez da su znali da idu u vječnu propast. Moja slava je i dalje ostajala jer su umirali sa zdravom nogom. Možda su imali godinu dana duži zemaljski život, no gledano na vječnost, to nema nikakvu vrijednost.
Želim napomenuti da i moje savršene dijagnoze nisu posebno pomagale ljudima jer je većina znala što im je, no moje potvrđivanje ih je fasciniralo i poticalo da mi u potpunosti vjeruju.
Što se tiče otkrivanja podzemnih voda, svaki „rašljar“ će reći da je moguća pogreška u 20% slučajeva. Bio sam upućen proanalizirati upravo te slučajeve. Dakle, u 80% slučajeva došlo se do vode na lokaciji i dubini koju sam odredio. Analizirajući promašene došao sam do zaključka da nikakav valjan razlog za to nije postojao, osim da su ti vlasnici tla bili siromašni ljudi s većim brojem zemlje koji su se i zadužili da bi bušili bunar jer im je voda bila životno važna. Zamislite samo njihov jad kada niti nakon 50 metara izbušene zemlje i postavljenih cijevi nije bilo niti kapi vode. Znam da su neki zbog toga morali napustiti zemljišta.
Ovome želim dodati još i to da je i nasumce bušenjem približan postotak otkrivenih voda.
Što se tiče otkrivanja geopatogenih zračenja, mogu reći da sam i tu bio vrlo precizan i obično bih znao reći ljudima, temeljem određivanja geopatogenih linija koje bi prelazile preko kreveta (mjesta gdje se ljudi najduže zadržavaju), kakvo im je zdravstveno stanje. No, tu se pokazalo nešto neobično: ako je bračni par spavao na takvom mjestu, iako su oboje bili izloženi, nisu oboje bili bolesni. Sada sa sigurnošću mogu reći da je to još jedna od đavolskih smicalica da ljudima učini pakao već ovdje na zemlji; da ih odvrati od Boga i usmjeri na čovjeka. Sličan model kao sa bioenergijom. Ako makneš krevet, bit će ti bolje, ako ne možeš maknuti krevet, ja ću postaviti na određeno mjesto blokadu zračenja i možeš ozdraviti. Ukoliko ne možeš ništa od toga napraviti jer imaš ili mali stan ili nemaš novaca za platiti blokadu zračenja, ležat ćeš i ustajati s kreveta s mišlju da ćeš dobiti rak. U svakom slučaju usmjeren si na čovjeka i svoju zlu sudbinu. Opet vrlo mala vjerojatnost da ćeš zavapiti Onome koji spašava i izbavlja.
Još jednom želim naglasiti da postupajući po savjetu takvih 'stručnjaka', sigurno će doći do određenih privremenih poboljšanja ili promjena, no konačni cilj je isti – uzeti vječni život, te učiniti pakao već ovdje na zemlji (jer kraljevstvo koje je nesložno unutar sebe se raspada).
Znam da se većina onih koji su uključeni u ove aktivnosti neće složiti sa mnom; ranije se ne bih ni ja složio, no ako su dovoljno iskreni sami pred sobom neka odgovore na nekoliko pitanja s kojima sam se morao suočiti:
• Možeš li s radošću zaključiti da imaš mir u svojoj nutrini?
• Imaš li uredan vlastiti život?
• Jesi li siguran/na da te na neke postupke ne tjera nešto jače od tebe?
• Razmišljaš li o tome što te čeka nakon što ti život na zemlji dođe kraju?
Što se tiče nadnaravnih sposobnosti, nadam se da ste razumjeli da ih nisam negirao;
upravo suprotno – one postoje, one se očituju u rezultatima, no Biblija govori o dvojim izvorima nadnaravnih sposobnosti. Jedne dolaze od đavla koji je stvaran, koji djeluje na zemlji, koji nije sveprisutan, ali ima svoje pomoćnike na zemlji koji su živa, nevidljiva bića koji se mogu nastaniti u ljudima koji nemaju zajedništvo s Isusom Kristom, a žele silu i moć ili su skloni ovisnostima.
Druge dolaze od Boga koji daje silu i darove onima koji priznaju svoje grijehe, pokaju se i prihvate Isusa za svog spasitelja. Biblija govori o iscjeliteljskom daru u Isusovom imenu, o daru mudrosti koja dolazi od Boga, o vlasti nad demonima kojima možemo gospodariti u imenu Isusa Krista.
Biblija kaže koga Bog oslobodi, taj je slobodan, kako ovdje na zemlji tako i za vječnost.
TRANSCENDENTALNA MEDITACIJA
Ova je metoda danas vrlo popularna; daje trenutne rezultate i uvelike pomaže u ovom isforsiranom životu. No, želio bih govoriti i o njezinoj drugoj strani, o kojoj se ne govori. Iz vlastitog iskustva znam koliko je lijepo, kada si opterećen, na nekoliko trenutaka zamisliti svoje mjesto odmora i u mislima tamo provesti neko vrijeme. Opustiš se i lakše je nastaviti s poslom. No, problem je u tome što smo u porastu opterećenja skloni sve više bježati u svoju oazu. Nakon nekog vremena nađemo se u situaciji da sve više meditiramo, a posao, obitelj i ostale obveze sve više zapostavljamo. Dolazi do kritične točke kada moramo odlučiti suočiti se sa svojim obvezama i nositi ih ili se okrenuti misticizmu, koji nam daleko više odgovara.
Ja sam se iz toga izvukao zahvaljujući velikoj Božjoj milosti. Da sam postupao po svome, možda bih završio, kao mnogi drugi, u depresiji, nekoj od ovisnosti i samoubojstvu. Vjerujem da su danas mnogi praktikanti meditacije, a da toga nisu niti svjesni. Promatrajući ljude oko sebe vidimo pojedince koji žive u prošlosti ili budućnosti, a najmanje je onih koji žive sadašnjost. Uporno bježe i idealiziraju život koji je bio ili treba doći. Suočavanje sa stvarnošću je danas vrlo teško, no za sebe mogu reći da me je Bog naučio da se s povjerenjem mogu staviti u Njegove ruke. On zna moju prošlost, i zna što je za mene najbolje danas i u budućnosti. To ne isključuje neke moje želje, ali znam da kad smo s njim u zajedništvu i naše želje ne odskaču od njegove volje, te da nas neće zadesiti ništa teže od onoga što možemo nositi.
HOROSKOP
Nisam zaobišao niti bavljenje ovom disciplinom. Iako izgleda bezazlen i zabavan, horoskop je jedna od velikih zamki neprijatelja za mnoge. Značajka je u tome što se nalazi gotovo u svakom časopisu. Nije toliko važno što ćete časopis kupiti zbog horoskopa, već što ćete uočiti da se neke stvari i događanja u vašem životu pođu podudarati s horoskopom.
Kako je Božja volja za naš život da mu se dragovoljno predamo da bi imali vječni život, ali i njegovo vodstvo i blagoslov ovdje na zemlji, đavao, naš neprijatelj će učiniti sve da bi nas omeo i pažnju skrenuo na nešto drugo. Kako god izgledalo, horoskop je istinit za mnoge u mnogim segmentima života. Zašto? Jer su tvorci horoskopa nadahnuti onim koji ima pravo na živote mnogih, koji ima uvid u mnoge nadnaravne stvari i događanja. Kad nam se životne situacije poklope s predviđanjem horoskopa, tada je udica bačena. Iščekujemo horoskop za sljedeće dane i postupno pisanje horoskopa počne određivati naš život. Za Bogom ne tragamo jer potrebno nalazimo u horoskopu. No, ljudi ne razumiju da su često te situacije nepromjenjive, bilo na pozitivno ili na negativno.
Božja proroštva su, za razliku od toga, uvijek uvjetovana. Bog kaže da ako učiniš to i to , posljedica tomu će biti ovo. Ako ne učiniš to i to, dogodit će se ono. Drugim riječima, uvijek imaš mogućnost svojim postupcima utjecati na svoju sadašnjost ili budućnost.
Osobno poznajem ljude čiji se život sveo na mizeriju zbog horoskopa. Za mene je horoskop oblik vračarstva zaodjenut pomodnim imenom.
Istim imenom bih mogao nazvati i radiesteziju, bioenergiju, otkrivanje geopatogenih zračenja, rašljarstvo, gledanje na karte, grah, šalicu od kave. Dakle, metode koje se koriste od čovjekovog pada u grijeh. Imena se mijenjaju i prilagođavaju vremenu u kojem se živi, jer riječ vračarstvo podsjeća na primitivizam, dok bioenergija, radiestezija i drugo se čine vrlo intelektualno i odgovarajuće ovom vremenu.
TRAŽITELJI BOGA
Većina ljudi koji prakticiraju neku od navedenih disciplina su iskreni tražitelji Boga, kakav sam i ja bio. No, naš neprijatelj đavao dolazi s onim što rado prihvaćamo; daje nam mogućnost da imamo slavu, moć, popularnost, prihvaćenost od mnogih. Na taj način odvraća naš pogled od onoga što nam Bog nudi. Čini nam se da to sad nije važno, ili da ću o tome razmišljati kad ostarim, i sl. No, dobro razmisli što ti se još danas može dogoditi; možda već boluješ od neizlječive bolesti, imaš li mir, nadu za budućnost…? Ovo što sam naveo da nam đavao nudi samo je privremeno, a Božje stvari za zemaljskog života određuju našu vječnost.
Ako si vezan ovim stvarima jer se bojiš svega onoga što bi ti se moglo dogoditi ako izađeš ili da ćeš postati žrtvom kao i ljudi kojima si smatrao da pomažeš, znaj da je Isus uništio sva đavolska djela i da on lomi sva prokletstva i ni na koji ti se način đavao ne može približiti, dokle god si pod 'zaštitom Višnjega.'
Pokušaj sve staviti po strani i zazovi ime Isusa Krista, i vidjet ćeš istinska čuda u svom životu i znat ćeš da su od Boga.