Najave

Duhovna misao

Ako tražimo prilike u kojima ćemo moći nastojati promicati dobro, sigurno ćemo ih naći, a to će nam pomoći da ne budemo lijeni, besplodni.

Nagoya, 18. studenog 2014. | 18.11.2014.

Europa – strateško misijsko polje

Jeff Fountain

Europa, nekoć rasadnik svjetskog kršćanstva i sama je postala najvećim izazovom i strateškim misijskim poljem. Već krajem prošlog stoljeća, engleski je misijski stručnjak Lesslie Newbigin naznačio ovakav razvoj, usporedivši razlike između pretkršćanskog i postkršćanskog poganstva, s razlikama između djevice i raspuštenice. Ima li nade za kontinent koji je temeljno oblikovan prihvaćanjem evanđelja, ali paradoksalno, i njegovim odbijanjem?

Europa, najkršćanskiji od svih kontinenata, također je izvezla ateizam, racionalizam, humanizam, sekularizam, egzistencijalizam, komunizam, i običnu ‘nevjeru’ do najudaljenijih krajeva svijeta:

  • Ako se Europljani ne vrate izvoru života koji je oblikovao njihovu kulturu i društvo, Bibliji, i dalje će na globalnoj razini širiti ‘nevjeru’ u raznim oblicima.
  • Dvostruko više studenata iz cijelog svijeta studiralo je u Europi nego u Americi. Mnogi su se vratili kući kao “nevjernici”, a postali su predavači, političari, vođe u poslovnome svijetu i oblikovatelji vlastitih društava.

Kako bismo onda trebali razumijevati današnju Europu? Mi, evanđeoski kršćani, često smo imali slijepe pjege, iskrivljujući našu sliku Europe, iz raznih razloga. Kako bi ispravili ta iskrivljavanja trebamo gledati u sedam smjerova:

 

  1. Osvrnuti se

Kršćani moraju biti svjesni kako su Biblija i priča o Isusu bile najutjecajniji oblikovatelji europske prošlosti:

  • Poznati ateist Richard Dawkins kaže da ne možemo shvatiti europsku povijest bez Biblije i kršćanstva.
  • No, čini se kao da su mnogi evanđeoski kršćani iako vjeruju u Boga, otišli na godišnji odmor od Pavlova do Lutherova vremena.
  • Ipak, u stvarnosti, mnogo je svjetla došlo u vrijeme tzv. “Mračnog doba” kad su narodi, od Armenije do Irske, prihvatili evanđelje.

Biblija je korjenito oblikovala europsku umjetnost i glazbu, brak i obitelj, jezik i književnost, poslovanje i ekonomiju, obrazovanje i znanost, zdravstvo i gostoljubivost, znanost i tehnologiju, zakon i pravdu, politiku i demokraciju, i još mnogo toga.

Kratka sjećanja potiču kratkovidnost i gubitak vida. Da bismo vjerovali Božjim budućim nakanama moramo razumjeti kako Bog djeluje kroz povijest, osobito kako radi kroz vjerne manjine.

U novije vrijeme, vizija Europe kao “zajednice naroda duboko ukorijenjene u kršćanskim vrijednostima”, bila je zajednička Robertu Schumanu (Francuska), Konradu Adenaueru (Zapadna Njemačka), te Alcideu de Gaspariu (Italija), a plod toga bilo je rođenje Europske unije.

Pa ipak smo mi, evanđeoski kršćani, prečesto postrance kritički gledali kako se katolici bore za uvrštavanje biblijskih vrijednosti, uključujući solidarnosti i supsidijarnost, u europsku misao, nasuprot sekularnih utjecaja u europskoj javnosti.

  1. Gledati dalje

Također moramo gledati ‘širokokutnim objektivom’ kako bismo vidjeli Europu izvan naših nacionalističkih i denominacijskih okvira:

  • Katolici su uvijek bili svjesni da su dio pan-europskog zajedništva.
  • Protestantska je reformacija rezultirala zemaljskim crkavama i potaknula nacionalističke perspektive: Engleska crkva, Škotska crkva, Nizozemska Reformirana crkva, a Luteranske su crkve državne crkve primjerice u Njemačkoj i Skandinaviji.
  • Kasnije su se evanđeoske ‘slobodne’ crkve još više usmjerile na stvarnost mjesne crkve.
  • Možda to možemo reći i ovako: ‘Katolici vide šumu; Protestanti vide stabla; Evanđeoski kršćani vide grane.’

Naše smo evanđeoske vođe uglavnom podučavali da misle lokalno: ‘Kršćansko vodstvo’ označava službu pastora mjesne crkve. No, gdje su kršćanski programi obuke koji opremaju potencijalne vođe za angažman u politici, ekonomiji, i svim ostalime sferama života? Ili ponuda europskih studija iz kršćanske perspektive?

Evanđeoski su kršćani jedva mislili na Europu. Umjesto prihvaćanja naše odgovornosti u oblikovanju budućnosti Europe, prepoznajući uloge Josipa, Nehemije, Estere i Daniela u transformaciji poganskih kraljevstava, ponekad se započinjalo s negativnim stavovima pod utjecajem popularne eshatologije, pretpostavljajući da je otpad Europe dijelom Božjega plana za nju.

Ipak, zar nas molitva Očenaš ne uči da je uvijek Božja volja da njegovo kraljevstvo dođe, da se njegova volja vrši na zemlji, u Europi, kao i na nebu? Ili je pak Božja volja da se to ne dogodi u Europi?

 

  1. Gledati naprijed

Ako je priča o Isusu bila najutjecajniji oblikovatelj europske prošlosti, zašto to ne bi bilo tako i u budućnosti? Trebamo se pitati: ‘Kakva će to Europa zadovoljiti Boga?’ Kakva se vizija europske budućnosti, izravno ili neizravno, propovijeda u našim crkvama? Bez vizije narod propada (Izr 29:18). Je li to razlog zašto naše crkve u Europi propadaju?

Tijekom Drugoga svjetskog rata, Robert Schuman sklonio se u francusko podzemlje nakon što je pobjegao iz nacističkog zatvora i počeo moliti i planirati kako obnoviti Europu na kršćanskim temeljima. Zasigurno bi naše traganje danas trebalo držati na umu:

  • Nema povratka u ‘Christendom’, vrijeme kad je Crkva gospodarila vladama i društvom.
  • No, možemo moliti i raditi prema Europi utemeljenoj na kršćanskim vrijednostima praštanja, pomirenja, solidarnosti, pravde, vjernim odnosima i brigom za stvorenje.

Mnoga pitanja vise nad budućnošću Europske unije. Schuman je upozorio da projekt nije mogao ostati samo ekonomski ili tehnokratski. Tu je potrebna duša. Dok se rasprava rasplamsava pitati nam se kakvu mi viziju budućnosti Europe donosimo za stol.

 

  1. Gledati oko sebe

Europa danas doživljava ozbiljnu ekonomsku, političku, društvenu, religijsku i ekološku krizu:

  • Nezaposlenost u Španjolskoj i Grčkoj nalik je onoj u Americi tijekom depresije.
  • Kriza je postala nova europska norma i dugo će trajati.

Pred tim bi velikim izazovima, europske crkve trebale preoblikovati svoju misiju jer oni istovremeno predstavljaju i velike mogućnosti za vjernike da na njih odgovore s pažnjom i suosjećanjem. Blage snage ljubavi, istine i pravde priskrbile su ranoj crkvi kredibilitet i poštovanje i na kraju su osvojile Rimsko carstvo. One bi mogle ponovo priskrbiti kredibilitet Crkvi. Prije Lausannskog kongresa 1974., mnogi su takozvano “socijalno evanđelje” doživljavali kao suprotnost ‘pravom’ evanđelju spasenja. Taj je događaj označio novo evanđeosko prihvaćanje holističke misije.

Na kraju krajeva i sam je Isus govorio o hranjenju gladnih, oblačenju golih, posjetama bolesnima i zatvorenima. I dok s naklonošću spominjemo borca protiv robovlasništva Williama Wilberforcea kao ‘jednog od naših’, tijekom više od stotinu godina, evanđeosko je kršćanstvo bilo poprilično tiho u vezi javnog angažmana. Danas, evanđeoski kršćani diljem Europe ponovno reagiraju – osnivanjem banaka hrane, angažmanom protiv trgovine ljudima, savjetovanjima o otplati dugova, rabljenom odjećom, pomoći izbjeglicama i tako dalje.

Gledajući oko sebe, također trebamo prepoznati različite vrste Europljana među kojima živimo:

  • Postkršćanske, postkomunističke, postmoderne, doseljenike drugog naraštaja i postsekularne Europljane, a svaka skupina zahtijeva specifičan pristup. Jedan prisutup ne odgovara svima.
  • Također ne trebamo očekivati da će se svi osjećati ugodno u trenutnim manifestacijama Crkve. Utjelovljavajuća misija znači spremnost na ulazak u njihov svijet, baš kao što je Isus ušao u naš. To bi moglo rezultirati mnogim svježim manifestacijama crkvenosti.

 

  1. Gledati iznutra

Ako smo doista iskreni, najizazvaniji Europljani su upravo prosječni kršćani poput nas! Poput zečeva zasljepljenih svjetlima sekularizma, često se osjećamo prestrašeno, imobilizirano i ne možemo artikulirati svoju vjeru u javnosti. Našea kratka sjećanja na ono što je Bog učinio u prošlosti Europe otima nam viziju budućnosti. Naši životi su često više usredotočeni na Crkvu umjesto na Kraljevstvo, time što tražimo zonu udobnosti u zajedništvu s istomišljenicima.

Neki se mogu šokirat kad otkriju da je Isus tako malo govorio o Crkvi tijekom svoje službe. Samo dva retka u svim evanđeljima spominju riječ ‘Crkva': Matej 16:18 i 18:17. Naravno, Isus voli Crkvu. Ona je njegova nevjesta. Međutim, u središtu njegove službe je kraljevstvo Božje, a ono se spominje u više od 100 redaka u evanđeljima. Božje je kraljevstvo tamo gdje se vrši njegova volja. On želi da se njegova volja vrši na zemlji, u Europi, u svim područjima života. Europu će transformirati transformirani učenici, transformirano tijelo Kristovo.

 

  1. Ponovo gledati

Pogledajmo još jednom Europu – sad pak da vidimo što Bog u njoj čini. ‘Pšenica i kukolj “uvijek će rasti zajedno. Trebamo se fokusirati na ‘pšenicu’ i tražiti znakove nade, vjere i vizije među ruševinama:

  • nedavni znakovi Božjega djelovanja u marksističkom svijetu, muslimanskom svijetu i svijetu bogatih znakovi su njegovog aktivnog sudjelovanja u čovjekovom svijetu.
  • obnovljena duhovna glad; obnovljeni molitveni život; svježe manifestacije crkvenosti; migrantske crkve obnavljaju vjeru i smjelost u našim gradovima; novi ekumenizam srca među drevnim tradicijama; i oporavak svijesti da je evanđelja sila koja mijenja sva područja života, znakovi su nade na našem kontinentu danas.

Ne, Bog još nije završio s Europom!

 

  1. Gledati gore

Naša se nada ne temelji na okolnostima ili trendovima. Ona se temelji na Božjoj osobi i obećanjima. Kršćanska se vjera tiče smrti i uskrsnuća. To je priča o otpadu i obnovi koja se uvijek iznova priča. Kao ljudi nade, ljudi u kojima je Bog začeo svoju budućnost s iščekivanjem iz budućnosti gledamo na današnje krize i vidimo kako Gospodar povijesti ispunjava svoje ciljeve za Europu i svijet.

(preuzeto s pev.com.hr)

http://www.lausanne.org/content/lga/2014-11/europe-2

 (preuzeto s pev.com.hr)